Ivan Jurić se prije dva mjeseca oprostio od svoje igračke karijere u dvoranskom rukometu. Nedavno je osvojio i svoje četvrto svjetsko zlato u rukometu na pijesku. Donosimo vam prvi intervju iz serije Treće poluvrijeme s najuspješnijim hrvatskim i europskim igračem rukometa na pijesku, našim sokolom – Ivanom Jurićem.
Oproštaj od dvoranskog rukometa
Već dugi niz godina se aktivno baviš rukometom (od 1996. godine). Ove godine, sa svojih 37. godina odlučio si da je vrijeme za neke nove izazove. Kakav je bio osjećaj odigrati svoju zadnju utakmicu?
Bio sam sretan, zadovoljan i ispunjen. Oprostio sam se baš onako kako sam htio. Posljednja utakmica, u našoj dvorani pred domaćom publikom, pobjeda, osvojena liga, zabio sam gol. Situacija na terenu je dopustila da trener Požeg pozove minutu odmora kako bih napustio igru i simbolično se pozdravio s navijačima, suigračima i stručnim stožerom. Jako mi je drago da je tako ispalo. Želja mi je bila da sam odlučim koja će mi utakmica biti posljednja i ta mi se želja ostvarila. Sretan sam zbog toga.
Kako si se pripremao za taj odlazak u igračku mirovinu i koji su bili najteži dijelovi tog procesa?
Nisam se posebno pripremao. Kroz sezonu, posebno u drugom dijelu, u glavi mi je bilo samo kako biti prvi, kako osvojiti ligu, odnosno kako ispuniti zacrtani cilj. Osjetio sam da mi je ova sezona posljednja u kojoj mogu biti kompetitivan i nekako mi se sve u glavi samo posložilo da je to to. Najteže je bilo vraćati se u trenažni proces nakon ozljede(a), sa strane gledati kako suigrači treniraju i igraju utakmice. Dio si ekipe, a opet u tom trenutku ne možeš pridonijeti. Odlazak iz dvoranskog rukometa nije mi posebno teško pao (zasad) jer ostajem i dalje u rukometu na pijesku.
Najdraži trenuci i najveći izazovi
Kada bi morao izdvojiti 5 najdražih trenutaka u svojoj karijeri koji bi to trenuci bili?
Najdraži trenuci su ostvareni uspjesi, odnosno trenuci u kojima sa svojom ekipom shvatiš da je to to, da smo prvi te kreće spontano slavlje. Četiri najdraža trenutka su četiri osvojene lige. Sa svojim klubovima RK Maksimir Pastela i MRK Zaprešić sam po dva puta osvajao 3. ligu i 2. ligu. Peti najdraži trenutak je osvajanje sveučilišnog prvenstva Grada Zagreba s rukometnom ekipom mog Fakulteta strojarstva i brodogradnje. Uspjesi još više povezuju ekipu, neki od mojih najboljih prijatelja su igrali sa mnom u ekipi.
Koji su bili najveći izazovi s kojima si se susretao tijekom igračke karijere?
Najveći izazov je bio usklađivanje poslovnog i obiteljskog života sa sportom. Kada bi me pitali čime se bavim, u šali sam znao reći da igram rukomet (i rukomet na pijesku), a da u slobodno vrijeme radim. Bez podrške roditelja u ranijoj fazi, te vlastite obitelji u kasnijoj fazi karijere ne bih sigurno ovoliko dugo igrao. Ovim putem im se još jednom zahvaljujem.
O rukometnim lekcijama
Kako si se nosio s ozljedama i teškim trenucima?
Uvijek je teško kad si ozlijeđen i pauziraš od treninga i utakmica. Kroz godine i iskustvo naučio sam kako pristupiti takvim situacijama, kako ostati smiren i jak u glavi kako bi rehabilitacija bila što kvalitetnija i što je moguće kraća. Imao sam veliku sreću da nisam doživio ozljedu koja bi zahtijevala operativni zahvat i bolničko liječenje, a pauze nisu bile duže od svega nekoliko tjedana.
Frustrirajuće je kada se zareda nekoliko sitnih ozljeda. Tada ne mogu trenirati na način na koji bih htio te onda nisam potpuno spreman za utakmicu. Ne smatram se velikim rukometnim talentom te sam se kroz karijeru u najvećoj mjeri oslanjao na trening kao sredstvo napretka, i svaka pauza od treninga me frustrirala. Ove sezone imao sam situaciju s nekoliko ozljeda u nizu, i sigurno je upravo ona bila potvrda moje odluke da je vrijeme za kraj.
Koje su najvažnije lekcije koje si naučio kao rukometaš?
Vrijeme liječi sve, i emocionalne rane od poraza i ozljede. Nisu toliko pojedinačne lekcije bitne, koliko navike koje čovjek stekne baveći se ekipnim sportom: oblikovanje karaktera, disciplina, točnost, egzistiranje u grupi, posvećenost zajedničkom cilju. Uvjeren sam da me rukomet oblikovao u bolju osobu nego što bih to bio da se nisam bavio njime.
O životu izvan terena i odnosu s navijačima
Kako je rukomet utjecao na tvoj život izvan terena?
Toliko se dugo i intenzivno bavim rukometom da se ne sjećam dijela svog života prije njega. Nemam više što dodati.
Imaš li neku neispunjenu rukometnu želju?
U dvoranskom rukometu ne. Mislim da sam kroz godine davao sve najbolje od sebe i bio toliko posvećen rukometu da od ovoga što sam postigao u rukometu, uz posao i obitelj, bolje nije moglo. U ranijoj fazi karijere imao sam priliku prijeći u premijerligaški klub, međutim ostao sam u nižim ligama i nije mi nimalo žao zbog toga. S obzirom da nikad nisam imao potencijal postati rukometni profesionalac, igranjem ili treniranjem u takvom klubu bili bi patili drugi aspekti mog života.
Kako bi opisao svoj odnos s navijačima tijekom karijere?
I kad smo pobjeđivali, i kad nismo, uvijek su me cijenili. Vjerojatno zbog mog pristupa utakmicama, odnosno treningu.
Ivan Jurić jedan je od najuspješnijih svjetskih igrača rukometa na pijesku
Osim dvoranskog, baviš se i rukometom na pijesku. Najuspješniji si hrvatski i europski pjeskaš, a sada ideš i na Olimpijske igre. Iako rukomet na pijesku nije još uvijek olimpijski sport, ovo je veliki iskorak prema tome. Kako ti gledaš na razvoj tog sporta, iz perspektive najtrofejnijeg hrvatskog i europskog igrača?
U Europi i svijetu sve se više ulaže u rukomet na pijesku. Rezultati su već vidljivi, jer je svake godine nivo igre i natjecanja sve viši, a krug favorita za osvajanje medalja sve veći. Volio bih da ulaganja rastu i u Hrvatskoj, međutim imam osjećaj da, unatoč vrhunskim rezultatima naših reprezentacija, u tom aspektu počinjemo zaostajati za Europom.
Sama igra je kroz godine evoluirala do visokog nivoa na kojem se rukomet na pijesku ne shvaća više kao ljetna zabava, nego kao ozbiljan kompetitivni sport s potencijalom ulaska u olimpijsku obitelj. Došlo je vrijeme kada u treningu treba obratiti pažnju na specifičnosti rukometa na pijesku. Hoću reći, ne može se više na isti način trenirati za rukomet i za rukomet na pijesku. U budućnosti očekujem „odvajanje“ rukometa na pijesku od rukometa u smislu da će se igrači i igračice specijalizirati za jednu disciplinu, kao što je to slučaj odbojke i odbojke na pijesku.
Koji su tvoji planovi sada kada si se povukao iz aktivnog igranja?
Povukao sam se iz aktivnog igranja dvoranskog rukometa, s rukometom na pijesku nastavljam i dalje. Kratkoročni plan je završiti ovu pjeskašku sezonu uspješno, posebno sada nakon što smo obranili naslov svjetskih prvaka u Kini. Dugoročno, nastavljam trenirati i dalje, kako bih ostao fit za buduće sezone rukometa na pijesku. Planiram, ipak, malo smanjiti tempo, i više se posvetiti obitelji i prijateljima.
O razvoju rukometa
Kako bi opisao razvoj rukometa tijekom svoje karijere i što bi promijenio da možeš?
Kada sam počeo nastupati u seniorskim utakmicama Hrvatska je bila svjetski prvak i olimpijski pobjednik. RK Zagreb je na domaćem planu imao konkurenciju u Metkoviću Jambu, a kasnije u Agramu Medveščaku. Sada toga nema. U Hrvatskoj rukomet stagnira zadnjih 10-ak godina. Postoje samo 3 muška profesionalna kluba i jedan ženski. Smatram da je to premalo i da klubovi ne bi trebali ovisiti o lokalnim entuzijastima koji ulažu vlastiti novac.
Iako smo mala zemlja, imamo bogatu rukometnu tradiciju te bi rukomet u Hrvatskoj morao biti na višoj razini, i igrački i po ulaganjima te marketinški. Kod nas volimo tepati rukometu da je naš nacionalni sport, što je istina kada se pogledaju povijesni rezultati klubova i reprezentacija, no nažalost to se ne može reći ako se pogledaju ulaganja te medijsko praćenje, pogotovo u ženskoj konkurenciji.
Što se međunarodnog nivoa tiče, mislim da je rukomet došao do zida. Nema više prostora za napredak, ako se ne dogodi značajan zaokret u strategiji razvoja rukometa. Primjerice EHF termine utakmica muške Lige prvaka stavlja u termine UEFA Lige prvaka. To je najbolji primjer nelogičnosti u radu krovnih rukometnih organizacija. Smatram da bi IHF i EHF trebali poraditi na unaprjeđenju međusobne komunikacije te se nakon toga koncentrirati na izradu plana što i kako dalje u budućnosti.
Što se mene tiče volio bih da je rukomet u Hrvatskoj u boljoj financijskoj situaciji, da su treneri profesionalci, da su klubovi financijski stabilniji. Tada bi i odnos klubova prema igračima bio bolji, da ne kažem pošteniji. Ja sam imao sreću što sam zadnje tri sezone karijere proveo u MRK Zaprešiću, gdje je sam imao odličan prijateljsko – poslovni odnos s upravom Kluba i zahvalan sam na tome.
Na kraju, iako mi novac nikad nije bio glavna motivacija i razlog za bavljenje rukometom, volio bih da mi se ono svih ovih godina više financijski isplatilo.
Ivan za kraj…
Koji bi savjet dao mladim igračima koji tek ulaze u svijet rukometa?
Imam dva savjeta. Prvo, da poštuju svoju ekipu, od trenera do suigrača, tako će najbolje naučiti poštovati i sebe, za što mislim da je jako važno u sportskom razvoju osobe. Drugo, da radi rukometa ne zapostave obrazovanje. Bavljenje sportom, osobito vrhunskim je rizična aktivnost, tj. posao. Jedna ozljeda može značiti prekid karijere, a rukomet nije sport u kojem se financijski može osigurati egzistencija.